Kriza srednjih godina?
utorak, 14.08.2007.
Život poslije tridesete
|
Kao i većina, tako sam i ja u tinejđerskim godinama mislila kako je poslije 25-e za mene život završen. Uvijek sam razmišljala kako moram nešto napraviti u životu do dvadesete tako da bih poslije mogla uživati. Mislila sam, ako si ne uspijem osigurati budućnost do neke dvadesete, dvadeset pete, šta će mi poslije sve kad ću biti stara. A sad imam desetak godina više i gle čuda, još sam živa. I ne samo to, nego se provodim kao nikad u životu. Sjećam se kad sam imala otprilike četrnaest godina pa sam prijateljici od mame (koja je tada imala manje godina nego ja sada) rekla nešto u stilu – a vi stari. Ona me tad onako iznenađeno pogledala i rekla: Da stara? Ja za sebe mislim da sam mlada. I imala je pravo. Koliko god godina imali, za sebe uvijek mislimo da smo još uvijek mladi i da još ima vremena za sve. Za svoj dvadeseti rođendan napisala sam sama sebi pismo koje sam smjela otvoriti tek kad navršim dvadeset pet godina. Na omotnici sam napisala datum i spremila ga u ladicu. Pišući to pismo imala sam osjećaj kao da ga pišem nekoj drugoj osobi, kao da ću ja postati neka druga osoba kad budem pet godina starija. Zamišljati sebe u nekoj starijoj dobi bila mi je čista apstrakcija – kako ću izgledati, kako ću razmišljati, što ću raditi. Ali kad sam slavila dvadesetpeti rođendan i kad sam otvorila to pismo i pročitala ga vidjela sam da sam ista ona ja kakva sam bila prije pet godina. Ustvari nisam ista ja, nego to jesam ja. Ja ću uvijek biti ja – i sa deset godina i sa trideset pet i sa sedamdeset godina. Dakle, u mom životu se puno toga promijenilo, i okolina, i situacije i neki ljudi su došli u moj život, ali ja sam uvijek ostala ja. Ta osoba koje se svako boji kad zamišlja sebe u nekoj starijoj dobi, ne postoji. Jer čovjek postepeno stari i ne primjećuje promjene. I ima još jedna super stvar kad čovjek navrši koju godinu više, a to je iskustvo. Dakle, ja sam još uvijek ona ista od prije 15-20 godina samo znam puno više stvari nego onda. Genijalno. Moja prijateljica ima preko četrdeset godina, ali i ona se super osjeća u svojim godinama. I još nešto, tek sad sam otkrila koliko se mlađi frajeri pale na starije ženske. Pa to nije normalno. Kad sam bila mlađa i kad bih imala dečka i na primjer u društvu nam se pridruži neka ženska nekoliko godina starija od njega ja bih prvo pomislila ma, ona mi nije konkurencija, ona je baba. Ali sad kad me kontaju tipovi desetak i više godina mlađi (i to dobro izgledaju i nisu retardirani) vidim kako nisam imala pojma o nekim stvarima. Poslije tridesete život nije gotov, on tek počinje. Sve zavisi što čovjek sam odluči da će biti u svom životu. Ja sam još kao tinejđerica odlučila neke stvari, a to je da ću se truditi uživati u životu, da ću se udati ali da neću ovisiti o mužu, da ću imati dijete (mada me bilo strah poroda) i posvetiti se tom djetetu ali da ću i dalje imati svoj život, da nikad neću dozvoliti sebi da se zapustim i izgledam kao baba. Ja se ne bojim svojih godina, dapače, ja sam ponosna kad kažem nekom koliko imam godina, a on se iznenadi jer misli da imam puno manje. To je zato jer imam dobru liniju (idem redovito na aerobik), oblačim se kao normalne ženske i najvažnije – uvijek sam nasmijana. Osmijeh – e to je pravi magnet za muškarce. Ali o tome ću drugom prilikom. Ionako sam previše filozofirala. |
- 16:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Da li je to samo kriza srednjih godina ili sam sama odabrala takav životni put? Ne znam, ali nadam se da ću otkriti... Upozorenje OBAVIJEST Svi komentari uvredljivog sadržaja bit će obrisani. Copyright © 2007. krizasrednjihgodina zabranjeno korištenje objavljenih tekstova ili dijelova tekstova bez pristanka autora
Tko je tko?
Ja - žena, blizu četrdesete, u potrazi za smislom života ili bolje rečeno - u krizi srednjih godina Ostali - nećemo o njima |
