Kriza srednjih godina?
četvrtak, 27.09.2007.
Kako umiru osjećaji
|
Pronašla sam među papirima jedan blokić u kojeg sam svojevremeno, prije tri godine, ponesena trenutnim raspoloženjem napisala slijedeće: Probudila sam se usred noći i na televiziji je bio talk show o prisustvu očeva na porođaju. Tema me privukla pa sam se razbudila i malo pogledala. A onda u jednom trenutku, slušajući jednog gosta kako govori o osjećajima koji su se kod njega pobudili za vrijeme poroda svoje supruge, odjednom me uhvatio prolom suza. Prisjećajući se Muževe uloge u mojoj trudnoći i porodu, a da ne govorim i kasnije o njegovom sudjelovanju u brizi oko djeteta, nisam mogla a da ne plačem. Nije to plač kojim bih se ja žalila jer nisam imala pomoći od njega i zato jer mi je bilo teško. Naprotiv, meni pomoć nije trebala i sve sam to mogla sama, i ne samo to, nego sam i uživala u svakom trenutku počevši od dana začeća pa sve do danas. Mužu sam tijekom svih ovih godina često znala reći da on ni ne zna što je propustio. Nikad ga nisam prisiljavala da mijenja pelene malom ili tome slično. Naravno da mi je ponekad pomagao, ali nije imao volje previše sudjelovati. Ja sam, naprotiv, uživala u svakom trenutku i te osjećaje ne mogu usporediti s ničim. Gledajući ovu emisiju na TV postala sam odjednom svjesna da uzroke raspada nekog braka treba tražiti već u tim momentima začeća pa nadalje bez obzira što je tada sve izgledalo divno. Slušajući sve te muškarce koji su bili uz svoje žene za cijelo vrijeme trudnoće i poroda, koji su ih držali za ruke, tješili, a na kraju i veselili zajedno s njima, teško mogu ostati ravnodušna. Suze naviru jedna za drugom, a u glavi se redaju slike jedna za drugom, naviru sjećanja moje vlastite trudnoće i poroda, a u niti jednoj toj slici mog supruga nema. Počevši od naše veze, nikad nije pričao o vjenčanju. Nikad me nije pitao kad ćemo i da li ćemo se vjenčati. Ja sam to odlučila, i to na taj način da sam odlučila da se neću više paziti prilikom seksa pa ako zatrudnim, tj. kad zatrudnim to je onda to. Ja sam zatrudnila igrom slučaja vjerojatno baš taj prvi put kad se nismo pazili. Kao da je jučer bilo, još se sjećam tog trenutka. Muž je prvo htio staviti zaštitu, a ja sam rekla da ne treba, da ćemo bez, a zatim je htio izbjeći ejakulaciju u meni što ja nisam dozvolila jer sam svjesno željela ostati u drugom stanju. (ovdje moram ubaciti napomenu da ne bi mislili kako sam ja njega trudnoćom prisilila na vjenčanje. muž i ja smo puno puta već pričali kako ćemo se vjenčati i da ćemo jednom uskoro voditi ljubav bez zaštite da ostanem u drugom stanju, ali tog trenutka sam ja odlučila da sam spremna. a i inače u životu muž je takav da sve odluke prepušta meni što je meni opterećenje) Već prvi dan kad su mi kasnile stvari bila sam skoro sigurna da sam trudna, a nakon nekoliko dana osjetila sam i promjene na svom tijelu i jedva sam čekala prvi pregled kod ginekologa. Na tom prvom pregledu Muž nije bio sa mnom. Ja ga nisam nagovarala da ide sa mnom jer ga nisam htjela prisiljavati niti mu nametati tu obavezu. Žao mi je što on sam nije osjećao potrebu da vidi svoje dijete na ultrazvuku ili da bude uz mene. Koliko puta sam mu ruku stavila na trbuh da osjeti kako se beba miče, ali njega to nije previše zanimalo. Sam nije nikad samoinicijativno tražio da osjeti bebu. Ja sam htjela da bude sa mnom na porodu, ali opet ga nisam htjela nagovarati i prisiljavati da radi nešto što ne želi. Ne bih htjela da mi poslije nešto prebacuje. Jer to je njegova osobina. A možda bi mi bio i zahvalan da sam ga nagovorila. Međutim, čisto sumnjam u to s obzirom da ga poznajem tolike godine. Dakle, da je i prisustvovao porodu to ne bi bio nezaboravan trenutak i produbljivanje naše ljubavi već bi mu to samo bio temelj za pripisivanje samom sebi zasluga. Kako je lijepo bilo slušati te očeve koji su sa suprugama išli na ginekološke preglede, veselili se s njima, osluškivali trbuh supruge, i na koncu, prisustvovali činu rođenja svog zajedničkog djeteta. Žene su također o tome govorile s ushićenjem. Porod im je bio puno lakši jer im je suprug davao podršku, nisu morale biti same u rađaoni kao što sam ja bila i uvijek su im bili na raspolaganju za bilo što što bi eventualno trebalo. Moj suprug je mene doveo u bolnicu i otišao. Nije ostao niti pred vratima, da šta će on tamo čekat kad može i doma čekat, isto mu je. Mogao je ostati i eventualno pitati da li može biti sa mnom da je htio, jer taj dan nije bilo nikog drugog u rađaoni. Za vrijeme trudova imala sam jaku žgaravicu i nije nikog bilo kraj mene da mi doda posudu za povraćanje kad je sve krenulo iz mene. Znam da mnoge žene imaju i puno gore muževe i zadrtije, ali ja sam htjela muža koji će me voljeti i uvijek biti uz mene. Ja nisam htjela sirovinu, htjela sam osjećajnu osobu koja se ne srami svojih osjećaja. Sve moje ideale o pravoj ljubavi srušio je kao kulu od karata. To sam tek sada shvatila prisjećajući se svega od početka. Malo po malo, mic po mic, jedna stvar za drugom dovela je do toga da ja sada shvaćam da ne želim biti u takvom braku. "Bog" mi je svjedok da sam vjerovala u vječnu ljubav i da sam htjela da naša ljubav traje vječno, ali svojim postupcima u meni je malo po malo ubijao osjećaje. Njemu to ja nikad ne mogu objasniti ili dokazati jer on slabo pamti događaje jer im ne pridaje veliku važnost, a sklon je i izvrtanju činjenica u svoju korist. A nije sklon ni razgovorima o problemima koje imamo. U nekoliko navrata sam pokušala s njim ozbiljno razgovarati o našim problemima, o našem ponašanju, da to ne štima, da se ne volimo dovoljno, da se trebamo ljepše odnositi jedan prema drugome, da me odbija svojim ponašanjem, ali njegov odgovor bi uvijek bio da šta serem, da kakvi problemi, da je sve u redu. Njemu je sve u redu dok dobiva pičke, kad već moram biti bezobrazna. A meni se trenutno dok pišem ove redove On gadi. Mada osjećam potrebu za maženjem i seksom, i da je sada tu, ne bih se mazila. Najradije, kad bih mogla, da je tu, ovako rasplakana dok mi suze klize i ja ih moram obrisati da bih nastavila pisati, najradije bih ga golim rukama udarala, ne u smislu da ga istučem nego da mu udarcima prikažem (fizičkom boli) psihičku bol koju mi je nanio. Već sam jednom razmišljala kako bi se podijelili u slučaju razvoda, a sad mi se ta misao ponovo vraća. Ne želim se ja razvesti. Nije on loš kao čovjek. Ne mogu reći da neće pomoći. Ako mu nešto kažem, uglavnom to i napravi. Druga je stvar što poslije prebacuje kako sve mora on. Ali ja znam da se on neće promijeniti. On će uvijek biti takav. A ja ne znam želim li s njim ostariti. Samo da se vratim još na temu djece i poroda. Nakon svega, on još mene pita kad ćemo na drugo dijete. i kad ja to odgađam iz meni nepoznatog razloga, on svaki put kad vodimo ljubav hoće unutra, a ja mu svaki put moram objašnjavati da me to više ne pita jer da trenutno još to ne želim. I kad netko pita kad ćemo na drugo dijete, on kaže - ona neće. Pa neću! Uopće ne želim s njim imati više djece. Ne želim! Želim drugog oca za svoje drugo dijete. Ja ne znam da li bi našla boljeg, ali znam da njega ne želim više. Ne mogu čak niti reći - ako se promijeni onda može - jer znam da i u slučaju da postane svjestan nekih stvari, da je to samo kratkoročna promjena. Tako sam nesretna noćas. Ova TV emisija o prisustvu očeva na porođaju pobudila je u meni toliko osjećaja koje sam nesvjesno zatomljavala u sebi, da se osjećam stvarno nesretno i jadno. Htjela sam pravu obitelj punu ljubavi za svoje dijete. Nisam dobila što sam htjela, ali svoje dijete od prvog trenutka njegova postojanja učim ljubavi i on to zna. Učim ga na taj način što mu ljubav bezgranično dajem i ne tražim ništa zauzvrat. I opet moram reći: za razliku od Muža koji čim ga mali malo klepi ili mu kaže nešto u stilu - majmune; on mu odmah kaže - i to je tati hvala što te vodio tamo i tamo (nije važno gdje, važno je da spominje neki događaj iz prošlosti koji nema veze sa tom diskusijom). Znam da ću se ujutro kad ustanem osjećati puno bolje, i da će moji osjećaji koji su noćas izbili na površinu ponovo zaroniti u dubine podsvjesti. Nadam se da je ovo pisanje i plakanje ipak bilo od neke koristi, u smislu samopsihoterapije i da ću dobiti snagu da učinim stvari boljima. A snagu će mi dati ljubav. Jer u ljubav i dalje vjerujem iako sam u romantičnu ljubav pomalo izgubila vjeru. Ipak se nadam da je to samo zbog stanja mog duha koji je povrijeđen i da će mi se vjera u romantičnu ljubav ponovo vratiti. Jer ja sam optimist! Eto, kao što sam i napisala na početku, bila sam ponesena trenutnom provalom osjećaja dok sam pisala prethodne retke i već sutradan sve je izgledalo ljepše. U svakom slučaju, dobro mi je došlo što sam barem na papiru istresla sve što me podsvjesno mučilo. Sad, dok to čitam, sve mi zvuči pomalo smiješno jer mi sad, s ovog stajališta, to ne izgleda tako bitno kao što mi je tada izgledalo. Vjerojatno zbog toga, kao što i sam naslov posta kaže, su se osjećaji malo pomalo ugasili. A osoba prema kojoj ne osjećaš puno, ne može te ni povrijediti. |
- 19:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Da li je to samo kriza srednjih godina ili sam sama odabrala takav životni put? Ne znam, ali nadam se da ću otkriti... Upozorenje OBAVIJEST Svi komentari uvredljivog sadržaja bit će obrisani. Copyright © 2007. krizasrednjihgodina zabranjeno korištenje objavljenih tekstova ili dijelova tekstova bez pristanka autora
Tko je tko?
Ja - žena, blizu četrdesete, u potrazi za smislom života ili bolje rečeno - u krizi srednjih godina Ostali - nećemo o njima |
