Kriza srednjih godina?

utorak, 20.12.2011.

Krizin izbor - pretposljednja epizoda

Svaki put u posljednje vrijeme kad pišem post nalazim se u stanju neke vrste depresije. To me ustvari i potiče da nešto napišem, da mi bude lakše. I svaki put kad pišem post mislim da je epizoda s Mikijem gotova, ali nakon nekog vremena kad se vratim, vidim da još uvijek nije bilo gotovo tada kad sam mislila da će biti. Ni ovaj post nije izuzetak. I sad mislim da smo Miki i ja definitivno završili svoju priču, ali za svaki slučaj ostavila sam prostora za nastavak i napisala: pretposljednja epizoda. :) Više nisam ni razočarana, ni tužna, osjećam se totalno tupo. Uglavnom, došli smo i jedan i drugi do zaključka da ovako više dalje ne može. Ili ćemo bit zajedno kao par, ili nećemo više uopće biti zajedno. Ja sam njemu već na početku postavila neke uvjete, i rekla da ne želim biti u vezi s njim ako te stvari ne izbaci iz svog života. On je na to pristao (čitaj: preklinjao i obećavao) i neko vrijeme se stvarno pridržavao, ali ispostavilo se da se više ne želi truditi (čitaj: glumiti) i to je glavni razlog zbog kojeg sam svjesna da nikad nećemo moći biti zajedno. Ali! Naravno, ništa nije crno ni bijelo, a i s vremenom sam znala da će tako biti, teško je sad reći zbogom nakon toliko vremena. Da je odmah bio iskren i rekao da ne želi mijenjati neke stvari, ja bih prekinula s njim i mirna Bosna. To sam mu tada i rekla, bolje da prekinemo odmah ako ne misliš ozbiljno to što govoriš jer kasnije će biti teže. I teže je.. užasno puno teže.. Smijem se sama sebi što moram reći da sam bila slijepa kod zdravih očiju. I prije nego je počelo, znala sam da je osuđeno na propast, ali svejedno sam ušla u to. Zašto? Ne razumijem sebe.. Sad sam se malo vratila u prošlost, i pročitala postove koje sam pisala još ne znajući da ću biti s Mikijem. Skužila sam ga prvi dan. i koji mi je ku*ac bio da se upuštam u vezu s njim. A lijepo sam tamo pisala kako neću više dozvolit da zbog nekog muškarca buljim u mobitel i čekam poruku.. i opet sam dozvolila.. Koja sam ja budala bila.. Ali pustimo sad to. Dakle, ja sam shvatila .. ustvari shvatila sam već odavno, ali sad sam se i pomirila s tim da mi ne možemo biti zajedno zbog nepremostivih razlika ...a najbolje od svega je što on meni sada želi postavljati uvjete. Kaže, prvo ti budi slobodna pa ćemo onda razgovarati o drugome. Ja poludim na to. Kažem ja njemu, ali ti si ušao u vezu sa mnom znajući za moje bračno stanje... nakon vrlo kratkog vremena rekla sam ti da ne želim biti s tobom jer mi tvoje ponašanje ne odgovara, a ti si obećao da ćeš to promijeniti... i taman kad sam mislila da si neke stvari ostavio iza sebe, a da na drugima radiš da bude bolje, ti si se ponovo vratio starim navikama i sad ih se ne želiš odreći jer smatraš da sad nije kao prije. E pa zajebi! Lijepo sam mu na početku rekla, ako bude sve ok nakon nekog vremena, bit ćemo zajedno kako treba. Ali to OK nikad nije došlo. A ni neće. Mislim, slažem se ja s njim.. nije u redu s moje strane održavati takvu vezu. Trebala bih srediti svoju situaciju bez obzira na njega. Ali ne može se sad on pravit blesav kao da nije znao u šta se upušta, a nije ispunio ni jedan uvjet koji je obećao. Teško mi je priviknuti se da njega više nema u mom životu. Nikad ni s jednom muškarcem (uključujući i Muža) nisam provodila toliko vremena zajedno kao s njim, što u živo što preko ovih modernih komunikacijskih medija. Praktički smo stalno bili u kontaktu, bio je tu za mene i ja za njega..a sad toga više nema. Falit će mi njegovi poljupci. Znam da će i njemu faliti moji. Ostat će mi u sjećanju kao osoba s kojom imam najjaču kemiju. Mislim da nikad više u životu neću tako nešto iskusiti. Samo trebam preživjeti to vrijeme dok ga odbolujem.. kao gripu (ili bolje: svinjsku gripu)... znaš da će proći i da ćeš poslije biti dobro, ali svejedno moraš odležati i patiti neko vrijeme...

- 14:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 14.09.2011.

Vrijeme leti

- 21:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 23.11.2010.

Evo me opet

Odlučila sam ponovo malo pisati. Vjerojatno je to posljedica toga što mi fali taj ispušni ventil kojeg sam imala na blogu. Imam potrebu izjadati se nekome i nekako mi je to najlakše napraviti tu, gdje me nitko ne poznaje. Smiješno (a ujedno i žalosno) da nemam s kim podijeliti ono što me muči. Imam ja dosta prijateljica, čak i nekoliko baš pravih kojima se stvarno mogu povjeriti i koje su upućene u sve detalje moje situacije, ali opet nekako ne mogu reći baš sve, kao ovdje. Možda glumatam pred njima, pravim se jačom nego što jesam jer ne želim otkriti sve svoje slabosti. Ovdje me to nije briga. Baš me briga hoćete li misliti da sam glupa, naivna, bezobrazna... ili šta ja znam... ovdje pišem ustvari samoj sebi.. da mogu sama sebe bolje analizirati. Možda sam i tu na blogu malo glumatala i razmetala se svojim dogodovštinama. Htjela sam biti interesantna. Valjda je to bila ta faza. A o tome i pišem ustvari - o krizi srednjih godina. Vratila sam se u pubertet i počela ludovati kao da imam 17 godina. Društvo, zajebancija, komadi, cuga, izlasci ... I bilo mi je super. Ali nekako sad mi se to više ne da. Nije da ne bih voljela izaći s dobrim društvom i zajebavati se, ali ne da mi se više slušati tipove kako se uvaljuju ... i glupe šprehe. Htjela bih imati nekog do koga mi je stalo kraj sebe i s njim se zabavljati i uživati. Voljela bih kad bi taj netko sve dao za mene, kad bi me poštovao i cijenio, naravno, i ja njega. Voljela bih da je Miki bio taj. Miki je stvarno moja srodna duša.. u puno stvari se slažemo. Možda baš zato što smo preslični i nismo mogli opstati. Žao mi je zbog toga. I dan danas naš odnos je nedefiniran. Malo jesmo, malo nismo. Trenutno smo u fazi - nismo. Da smo se voljeli manje..... bilo bi nas još i sad...... A znam da i on sjedi kod kuće i razmišlja o meni svake sekunde... Teško nam je oboje (oboma? jel se tako kaže?), ali svjesni smo da ne možemo zajedno

- 19:05 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 01.10.2010.

Tek toliko

- 17:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 03.04.2010.

Da budete u toku...

Posao je upalio , to mi je bilo veliko olakšanje. Sad barem ne moram misliti na egzistenciju. U neku ruku, upravo ta činjenica mi je pomogla da donesem neke odluke koje se tiču mog privatnog života. Jer, dokle god nisam mogla biti sigurna da mogu sama otplaćivati kredite i osigurati egzistenciju svom djetetu i sebi, bila sam u nekoj međusobno ovisnoj vezi s Mužem pa je time i bilo teže donijeti odluku o samostalnom životu. Ovih nekoliko mjeseci što je prošlo, dosta sam razmišljala o tome što učiniti u budućnosti. Ono u što sam sigurna je to da s Mužem više ne mogu biti intimna jer osjećam odbojnost pri njegovom dodiru. Žao mi je što je to tako, ne bih željela da je to tako, čak sam razmišljala ići kod bračnog savjetnika da probam shvatiti zašto i da probam učiniti taj zadnji korak za spas braka, ali gotovo sam sigurna da nikad više ne bih osjećala želju za njegovim dodirom. Vrijeme je učinilo svoje i nikad se više ne može popraviti ono što se uništilo. Ipak, iako osjećam odbojnost, žao mi je što više nikad neću dijeliti s njim intimne trenutke. Žao mi je što je to prošlo, što ne mogu vratiti one osjećaje koji su nekad postojali. Imam osjećaj kao da time gubim dio svog života, dio sebe.. i teško mi je zbog toga. Dakle, iz napisanog se vidi da je odluka donesena.. samo još nije izvršena. Najveća prepreka u izvršenju je, naravno, dijete. Dok je ovako, dijete još uvijek ima iluziju sretne obitelji. Ja sam imala sretno djetinjstvo i teško mi je to onemogućiti svom djetetu.. Ali opet, kad razmislim, ako moje dijete gleda svaki dan kako se Muž i ja svađamo, bolje da smo razdvojeni. Miki je još uvijek u mom životu. S njim se osjećam tako opušteno i slobodno. Nisam sigurna da bih s njim mogla provesti ostatak života, ali nikad se ne zna. Vrijeme će pokazati.

- 19:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #